Skoro dvadeset godina od prvog objavljivanja, naklada Egmont ovog ljeta nam je donijela reizdanje fantasy romana Cornelie Funke Srce od tinte. Izdan 2003., iduće godine osvaja nagradu BookSense za knjigu godine u kategoriji dječje književnosti. Nakon njega uslijedili su nastavci Krv od tinte (2005.; također osvojena nagrada BookSense 2006. godine) i Smrt od tinte (2007.). Iako je potonji bio posljednji i završni dio trilogije, 2020. trilogija je oživljena Cornelijinom najavom kako će zapravo postati tetralogija jer će četvrti nastavak, Boja osvete, biti objavljen do kraja 2021. godine, na veliku radost obožavatelja diljem svijeta.
Dakle, opet je bila tu, ta nesretna stvar u svojoj šarenoj papirnatoj haljini. Koje li je boje bila ispod haljine? Meggie je podigla zaštitni omot prstom i vidjela tamnocrveno platno, crveno kao plamenovi koji su okruživali crno srce. Sve što se dogodilo, počelo je na stranicama ove knjige, i samo od njezina autora sad je mogao doći spas. Meggie je pogladila korice, kao što je uvijek činila prije nego bi otvorila knjigu. To je vidjela od Moa. Otkad je znala za sebe sjećala se tog pokreta – uzeo bi knjigu u ruku, gotovo je nježno pogladio po koricama i onda je otvorio, kao da otvara kutiju do vrha napunjenu dragocjenostima. Naravno da se koji put znalo dogoditi da ispod korica nisu čekala čuda kojima se čovjek nadao, tada bi opet zatvorili knjigu, ljuti zbog neodržanog obećanja, ali Srce od tinte nije bilo jedna od tih knjiga. Loše priče ne mogu oživjeti.”
Čitav svijet dvanaestogodišnje Meggie vrti se oko knjiga. Kuća joj je ispunjena knjigama, u svakom kutku kuće stoje knjige poslagane u lelujave hrpice, a u njezinoj sobi prekrasna škrinja dupkom ispunjena njezinim omiljenim naslovima. Što drugo i očekivati od doma jednog knjigoveže, ili kako ga Meggie zove – liječnika za knjige. Mortimer Folchart živi sa svoje dvije velike ljubavi: kćeri Meggie i knjigama koje svakodnevno vrijedno odijeva u najraskošnija ruha. No, kada jedne kišne noći stranac uđe u njihov dom, Meggie osjeća da će se nešto loše dogoditi. Nakon žurnog napuštanja doma, Mo i Meggie odlaze kod tete Elinor, gunđave obožavateljice knjiga koja ne uživa pretjerano u društvu drugih ljudi. Boravak u njezinoj kući prepunoj vrijednih knjiga naprasno je prekinut otmicom Meggiena oca i nestankom tajanstvene knjige, a kada se daju u potragu za njim, za Meggie započinje avantura koja će brojne tajne izvući na vidjelo.
– Da, Elinor je poprilično bogata – rekao je Mo i povukao Meggie natrag od kapije. – Ali vjerojatno će jednoga dana završiti siromašna kao crkveni miš, jer sav svoj novac troši na knjige. Bojim se da bi bez oklijevanja prodala i svoju dušu, kad bi joj vrag zauzvrat ponudio prave knjige.”
Cornelia Funke piše tako da se čitajući, iz stranice u stranicu osjećamo kao kad stignemo kući nakon napornog dana i umotamo se u omiljenu dekicu uz najdražu šalicu toplog napitka. Njezino pisanje opušta, s nevjerojatnom lakoćom nas vodi u živopisne svjetove istkane najfinijim zrncima magije u kojima pronalazimo stare prijatelje. No, autorica nas ne ostavlja dugo u ugodnim osjećajima već odlučuje uzbuditi duhove, stoga smišlja fantastičan zaplet kojim nas drži u iščekivanju i napetosti te samim time tjera na sve bjesomučnije čitanje kako bismo saznali što se dalje dogodilo. Na tom putu produbljuju se simpatije prema glavnim junacima ovoga djela do mjere da smo u nemogućnosti odlučiti koji nam je najdraži. Je li to bistra mala Meggie? Nježni, čudesni otac Mo? Ili je to Elinor, svadljiva, zagrižena obožavateljica knjiga? Ili pak netko od likova s čudnovatim imenom koje nalazimo samo u dobrim pričama, baš kao što je to Srce od tinte? Možda je čak i nemoguće pronaći jednoznačno rješenje ove dvojbe. I upravo u tome je čar ove knjige.
Svijet je bio strašan, okrutan, bez sućuti, mračan kao ružan san. Nije to bilo mjesto za život. Knjige su bile jedino mjesto gdje je bilo sućuti, utjehe, sreće… i ljubavi. Knjige vole svakoga tko ih otvori, poklanjaju utočište i prijateljstvo i ne zahtijevaju ništa za uzvrat, nekada te ne napuštaju, nikada, čak ni kad s njima loše postupaš. Ljubav, istina, ljepota, mudrost i utjeha pred smrću. Tko li je to bio rekao? Neki drugi zaljubljenik u knjige, nije mu se mogla sjetiti imena, ali sjećala se tih riječi. Riječi su besmrtne… osim ako netko dođe i spali ih. Pa čak i tada…”
Srce od tinte pravi je mali literarni dragulj. Svakom svojom rečenicom nas podsjeća na razloge zbog kojih volimo knjige i čitanje, tjera nas da se ponovno zaljubimo u pisanu riječ i uživamo u svakom slovu tiskanom na žućkastom, mirisnom papiru. Cornelijino pisanje, u suštini jednostavno, ali iznimno raskošno, pred našim očima oživljuje nesvakidašnju ideju i uvlači nas u čaroban svijet u kojem čista ljubav pobjeđuje sve prepreke i svatko dobije ono što zaslužuje. S nestrpljenjem iščekujem ovomjesečni susret bookcluba kako bih čula dojmove svojih knjiških prijatelja i vidjela je li i njih ova knjiga oduševila kao i mene. Osim toga, čekaju me još dva nastavka trilogije, Krv od tinte i Smrt od tinte, koje jedva čekam pročitati i otkriti na kakve su se pustolovine ovaj put otisnuli moji omiljeni likovi.
Autor: Cornelia Funke
Izdavač: Egmont
Naslov izvornika: Tintenherz
Prevela s njemačkog: Ljiljana Šućur Perišić
librumlego.home.blog 